nonliteral

v 0.43

Šuško

~#$*&~

O sećanjima

O sećanjima

Ova strana je posvećena čuvanju sećanja na Šuška (2011-2024). Deo je šireg memorijalnog poduhvata koji uključuje i muzčki album. Ako ste došli ovde preko linka sa omota ili web strane albuma, onda ste na pravom putu. 

Otkako je Šuško preminuo ostao je osećaj duga koji ima više strana. Žaljenje što nisam bio više uz njega dok je vreme isticalo, praznina koja je ostala posle. Rad na svemu ovome mi je učinio da ponovo budem sa njim na neki način, Šuško je počeo drugi život kroz pesme, pa i ako je potrajalo, nije mi se žurilo da završim jer bi to bio još jedan rastanak.

U Beogradu nije postojalo groblje kućnih ljubimaca tada, ali i da jeste, nisam siguran da bi to bio najbolji način da se ostavi spomenik nekome, daleko od sveta, zakopan u zemlji. Takođe ni urna sa pepelom koju imamo nije neko odlično rešenje, iako bi sama urna mogla biti lepša, ali to ne bi promenilo mnogo. Umesto toga, sećanja su življi i neposredniji momenat susreta kao signal života iz prošlosti u sadašnjosti. Nisu ni sećanja savršena, niti su sva vredna čuvanja, ali održavaju život makar u nekoj apstraktnoj ravni.
 

Šuško je bio poseban mačor i to kažem bez ikakve pristrasnosti. Znam dosta mačaka, imao sam još nekoliko, a i našoj komšiluk ih je pun tako da verujem da imam pravo to da tvrdim. Nijedna mačka nije ista, ali Šuško je otišao toliko daleko u nebivanju istim u nekoliko aspekata da je sve oko njega bilo intenzivno i jako, nije bilo prostora za slabe utiske. Bio je uključen u naš emotivni život i razumeo je šta se dešava. Dodouše često je bilo dovoljno da znam da samo postoji da bi bio srećniji što i ja postojim u kakvim god neprilikama da sam bio. Mislim da objektivno zaslužuje da bude ispričano, da postoji, da traje, koliko god išta što napravimo može da traje.

Koncept je sledeći - izložiću sećanja od najranijih ka poslenjem, bez striktnog reda, ali ipak uglavnom hronološki. Sećanja su takva da ih nemamo uvek pri ruci, neka nestaju, drugih se setim u nekom trenutku iako smo ih privremeno zaboravili. Ovo nije dovršena stranica već živo sećanje koje evoluira. Počeće nekompletno, možda će tako ostati, ali će se nužno menjati. Ovo je novi život i spomenik i duh i novo telo. 

Uz pojedina sećanja staviću referencu na pesmu sa albuma. Ideja je da se čita i sluša u isto vreme, ali nije nužno, mada jeste pravi način.

 

%&*$#

Sečanje: Ispočetka

Ponekad neki dani počnu i ređe, ali dešava se, da su precizno isplanirani u sat. Ali ređi su dani kada se završe onako kako niste ni slutili, tako da znate posle da život nije isti od tog dana i da po njemu možete da merite vreme, kao od nove ere. Jedan od takvih dana je bio petak, 22. oktobar 2011. Noir seting, gde se spajaju noć, dosadna kiša, senke, i razne slutnje. Plan je bio ići na Pesničenje, to vam je pesničko veče, onako, inkluzivnog karaktera, bilo je raznih i ekscentrika i amatera, i svega što poezija odbacuje ali što hoće poezijom biti. Čitao sam i ja tamo, čak bio i član redakcija, doduše ne vrlo produktivan. Nakon pesničke večeri plan je bio da usput podignemo pare na bankomatu Inteze, jedinom koji nam je usput na putu ka BIGZu gde je te večeri bend Krš trebao da svira. Srećom da smo bili dovoljno siromašni da nam je provizija podizanja novca na bankomatu neke druge banke delovala preskupo. Osim toga, padala je dosadna i uporna kiša koja nas je terala da se ubrzamo, pa smo leteli od Rexa do preferiranog bankomata.

Podigli smo novac i krenul ka autobuskoj stanici. Odjednom smo začuli glasne i kratke mjauke koji su dolazili odnekud. To nam je probudilo pažnju i krenuli smo da se osvrćemo. Izenadili smo se kad smo videli neku ženu kako prelazi Dušanovu ulicu, a iza nje malo mače je pokušavalo da je prati. Žena se zaustavila na sred ulice da pokupi mače i vratila ga je nazad na stranu ulice odakle je došla. Ali ne vredi, sledeći njem pokušaj da pređe ulicu rezultirao je istom scenom, samo je mače počelo da zaostaje. Žena je odlazila sve dalje. Mače je ostalo samo na sred ulice, dezorijentisano. Stajalo je tako, na sred široke ulice, koja je doduše bila prazna, ali su se iz daljine.već približavali automobili. 

Izašao sam na ulicu i pokazivao vozačima da uspore, bili su već na svega 5-6 metara od nas. Dohvatio sam ga, nije se opiralo. Vratio sam se na trotoar. Šta da radimo? Mače smo držali u naručju, bilo je sitno, pokislo, prljavo, ali umiljato i puno poverenja. Jednostavno je bilo srećno što nas vidi i kao da bi da nam se prikači i ostane sa nama ceo život. Kad bi ga sputili, motalo bi se oko nogu, pokušavalo nešto što ni samo ne zna. Da neđemo možda majku, da nije negde blizu? Kako se izubilo? Predložio sam da potražimo tamo odakle je došlo. Da li je ovo naše mače, pitala je Tamara. Da pokušamo da ga vratimo, šta znamo o mačićima, kažem ja? Da li bi moglo da bude sretno sa nama? I pokušali smo da nađemo majku, ali delovalo je već uzaludno. Bio je mrak, padala je kiša, Dorćol je kao crna rupa u tim okolnostima. Kada smo došli, mislili smo da će krenuti negde gde zna gde ide. Možda je majka blizu i prepoznaće ga? Možda, ali možda ne. Ništa se nije desilo, mače je bilo namagnetisano na naše noge. 

Vratili smo se opet preko zajedno sa mačetom. Ne možemo ništa da uradimo večeras na ovom mestu. Ima samo jedan logičan izlaz iz situacije, a to je da ga ponesemo kući, sa idejom da možemo sutra preko dana moći da nađemo i majku, ili će možda i sam znati gde treba da ide. Besmisleno je ostati ovde, a najgore vratiti ga na mesto sada. 

Trebalo je ući u tramvaj sa mačetom u rukama što može da izazove neprijatnosti, moj um se bunio, ali treba ipak stići što pre do kuće, jer šta ako se ipak uplaši nečeg, otrgne i pobegne u nepoznato. Ali u velikom komadu metala i plastike sa drugim ljudima mačetu apsolutno ništa nije falilo. Mirno je bilo u krilu dok sam sedeo i radoznalo gledalo kroz prozor kako se smenjuju prizori. Kad smo izašli na stanici trebalo je ići pešice još kojih 300-400 metara, Palilula je još gora sa njenim pravim i širokim ulicama za mače koje je samo na ulici, tako da smo žurili. Sećam se kako mu je glava plesala u ritmu mojih koraka dok sam ga nosio. Ipak, meni je bilo napeto iako se ništa nije dogodilo, naprosto bilo je srećno što se nosi i što ima šta da vidi. 


Kad smo došli kući, nije bilo jasno šta da radimo osim da probamo da ponudimo vodu i nekakvu hranu. Pilo je vodu neprekidno ceo minut ili duže. Znači ko zna iz kakve neprilike je došlo ako je bilo toliko žedno. Ne sećam se čime smo pokušali da ga nahranimo, verovatno šta god smo imali mesa u frižideru, ali nije mnogo jelo. Ipak, obradovalo nas je da može da jede ćvrstu hranu, znači da ne zavisi od majke na nekom biološkom nivou. Igralo se oko stola u dnevnoj sobi kao da je ceo život provelo tu u našem stanu, a onda je leglo zamišljeno na bok i počelo da se uspavljuje, blago žmureći, ali sa sve težim kapcima.Tada nam je delovalo preterno da ga smestimo na ljudski nameštaj, krevet nije dolazio u obzir. Improvizovali smo ležaj i samo ga preneli na pod spavaće sobe, ono nije ni trepnulo. Očigledno je bilo iscrpljeno.

Track: Ispočetka

 

%&*$#

Sećanje: Prvo jutro

Kao neko ko dobar deo života ima hroničan problem sa nesanicom razmišljao kakve će to imati reperkusije imati na mene. Prosto kako ću spavati sa svešću da neko malo živo biće je u stanu sa nama i da može da ide okolo i radi šta mu padne na pamet. 

Prva noć je donela ohrabrenje u tom smislu. Izgleda da spava kad i drugi spavaju možda? Odustao sam da ga nosim nazad na Dorćol i da se upustim u potragu za majkom. Vremenske prilike su bile bolje, pa još i dan, ali šta ako je ne nađemo. I da ga nosim celim putem opet je delovalo kao rizik, nepredvidiva opasnost. Pre svega zahvaljujući Tamari, ali i već je bilo jasno da ovo mače nema nikakav problem sa nama, činilo da se da je bilo samo na nama da da se prilagodimo novoj situaciji. 

Odveo sam ga kod lokalnog veterinara na pregled. Opet se nije bunio ništa što ga nosim, sve mu je to bilo super. Kod veterinara je sve bilo ok osim jednog detalja koji je nagovestio mnogo veći problem u budućnosti. Dok ga je malo čačkala veterinarka sve je bilo ok, ali je uskoro prestao bude strpljiv na razna čačkanja i aktivno se opriao. Uprkos tome što je još bio patuljast pokazivao je odlučnost da ga se ne dira. Jedva mu je dala tabletu protiv parazita. Ipak, saznali smo da možda ima parazite jer mu je stomak bio naduven, iako je sam bio žgoljav na drugim delovima tela. Saznali smo i da je star mesec i po dana. To mu je došlo po mojim računicama tako da mu je rođenje hipotetički bilo 4. septembra 2011, odlučili smo da mu je to dan rođenja. Saznali smo i da je muško, što je veterinarka demonstrirala pokazujući mi njegovo spolovilo, a ja sam samo klimao glavom, jer to što sam video je za mene bilo samo neindetifikovani oblik nečega, izraslina, šta god, svakako ne penis. Takođe, na moju radost veterinarka je rekla da možemo da mu damo da jede regularnu hranu za mačiće. Odlićno, daćemo mu onaj viskers rekao sam, a sećam se i dalje te omaške. 

Kad smo došli kući sinulo nam je da ću mu trebati toalet. Baš onda kad je krenuo da mjauče u nekoj vrsti neodređene panike i da se zavlači iza nameštaja. Iza televizora, nad šumom kablova našao je svoj privremeni toalet, a mi smo brže bolje našli kutije i iscepali neke novine da koliko toliko liči na nekakav mačji toalet.

E da, saznali smo da je mužjak. Relativno mršav, zapravo vitak jer ishrana neprati rast, a u nedeljama koje su došle postajao je nekako zdepastiji, počeo je više da liči na klasićno loptasto mače.

%&*$#

Sećanje: Živahvnost

U tim prvim mesecima Šuško je očekivano bio veoma živahan, stalno se zavlačio i istraživao, pomerao stvari, peo se gde je stigao, bio je on neprekidni snop energije. Često bi pred spavanje morao da se igram sa njim da ga umorim ne bi li svi mogli da spavamo na miru. Sećam se kako se igrao sa učkurom od moje dukserice ležeći u mom krilu na leđima. Prvo ga je hvatao kandžama, grizao i pokušavao da rastrgne. A onda je polako sve sporije to radio, dok na kraju ne bi sponatno zaspao. U takvim situacijama spavao je toliko čvrsto da bi mogao da ga prenesem u improvizovan krevetac a da on ne registruje ništa. Više puta bi tako u sred igre zaspao. Pomenuti krevetac je batalio ubrzo i počeo je da spava full time u krevetu sa nama. Najpre oko naših glava, sećam se jednom da mi je zaspao oko vrata i da smo se probudili u istom položaju sedam sati kasnije. Posle je više preferirao noge, ali sam sve vreme razmišljao da ga slučajno ne šutnem, što me je teralo da budem što više nepomičan bar dok ne zaspim, a posle - ko zna. Jednom sam tako došao u sobu i video da leži na podu licem ka zemlji, što je dosta čudan način za spavanje. Prišao sam mu, dodirnuo ga, on nije reagovao. Uspaničio sam se jer sam mislio da je umro, pa sam ga podigao i tek onda je reagovao. Očigledno, besomučna igra je zahtevala periode kome posle.

 

%&*$#

Sećanje: Ime

U prvo vreme nije imao ime. Bilo je nekako prerano da mu damo, a i nije bilo presije, pitanje je koliko nas uopšte sluša. A onda smo shvatili da kad je on tu i budan, uvek čuješ i pratiš ušima neko kopanje po kesama, kartonu, kantama, udaranje i bacanje random predmeta koje nađe na pod. Tad smo rekli Šuško, onako, iz zezanja. Šta šuškaš? Kratko ime, osim toga to slovo Š - reaguje na njega, a pošto reaguje i to još više i na C, jedno vreme smo ga zvali i Šulc. Naravno reagovao je i na jednostavno "mac" zbog tog c, samo da zvuči slično mišjem govoru, ali tako možeš dozivati mačku a ne i zvati je. Ipak, po pasošu a i kasnije, znamo da je Šuško, i tako će i ostati, osim kad je u causal govoru postao Šule. Osim kad mu nismo davali druga imena a imao ih je 20-30 po slobodnoj proceni, i zavisno od trenutka. 

 

%&*$#

Sećanje: Hej, samoćo

Samoća mu je teško padala, iako bi vrovatno uglavnom spavao kad je sam u kući. Odlasci na posao su bili dramatični. Kada je naučio vreme kad idem na posao, pratio bi me do vrata i pokušavao da izađe. Prvi pokušaji su bili uspešni, ali kad sam naučio da pazim da ne izađe, i onda je bilo uspešnih proboja. Sećam se da same jednom bukvalno gledao u prag sve vreme kako bi redukovao bila kakvu šansu da šmugne napolje. Izvukao sam se, zatvorio i zaključao vrata samo da bih ga video u hodniku na međuspratu kako proučava biljke u saksijama. 

Kad bi se vratio, dok je bio još veoma mali, shvatio sam da ne mogu samo da dođem kući i radim ono što mi se radi, tipa da idem da jedem i slično. Pošto bi me dočekao trčkarajući malim nogicama i mjaučući, morao bih prvo da mu posvetim seansu maženja ili igre, u zavisnosti za šta je bio raspoložen u trenutku. Onda bi usledio eventualno obrok, ali...

Nije hteo ni da jede sam, osim kad mu damo da jede njegovu hranu. Biti u trpezariji sam je bilo nemoguće kad je ručak ili večera (doručak smo preskakali). Stalni menadžment i svest o tome gde je on, gde je hrana, koja stolica je dostupna, koliko je blizu hrana ivici stola, sve to je moralo da se zna. Bili su i pokušaji da se popne na sto, sve uz mušemu, što bi ponekad imalo katastrofalne posledice, jer bi hrana poletela na pod. A ako bi pokušali da zatvorimo vrata za sobom, učinili bi najveću nepravdu na svetu sudeći po njegovim mjaucima.

I odlazak na spavanje bi bio problem. Pogasiš svetla, legneš, i onda imaš osećaj da te neko posmatra. Pridigneš se i vidiš kako stoji na ulazu u sobu i gleda te nepomično, optužujuće, kao izdajnika. Jednom smo ugasili svetlo i krenuli da legnemo a on je samo skočio i upalio svetlo. 

Međutim, u prvim mesecima nije se toliko interesovao za hranu za mačke. Sećam se da smo pokušali da kupujemo skuplju hranu samo da bi ga zainteresovali i da bi nas ostavio na miru, ali ne, ipak je više voleo našu hranu. Mislim da je hteo da bude jedan među jednakima, za stolom, sa nama, ali da uvažavamo njegov veći apetit.

 

%&*$#

Sećanje: Rani životi

Igrao se vrlo energično, mogao je da nas i ogrebe, ali nije obraćao pažnju na to. Vrlo rano sam naučio da igranje znači biti spreman na bol. Još dok je bio mali kandže su bile već dovoljno oštre, pa sam i svoje reflekse vežbao. Ponekad bi pred spavanje uzeo da se igram sa njim, da bi i ja mogao na spavanje. Pošto je voleo da se igra sa lastišom od kapuljače dukserica koje bi nosio, tako što bi pokušavao da ulovi krajeve istih, koristio sam to da ga stavim u krilo, pomeram lastiš da bi ga on hvatao, i jednom je tako zaspao, na leđima, u sred igre. 

Šuško je bio opasnost po samog sebe, i mislim da je već rano izgubio nekoliko mačjih života. Voleo je da se penje uz mrežu za komarce na prozoru, pošto je bio dovoljno mali, to je bilo moguće, uprkos gravitaciji. Delovao je kao neki veliki pauk dok bi visio prikačen na nju. Ali bi uvek vezali mrežu, pošto se ona sama uvlači na povlačenje, i postojao je rizik da se upravo to desi ako je previše povlači. I jednom je zaista krenula da se uvlači dok se on peo, srećom nekom od nas je bio u blizi da zaustavi i mrežu i njega. Naravno, i mi smo doprineli riziku što smo to dopuštali a i što nismo još više odigurali kanap od mreže, ali smo i hteli da radi ono što ga zabavlja. Drugi put se igrao sa lastišom od trenerke koja je visila na sušilici za veš. Uspeo je nekako da se uplete u lastiš koji mu se stegao oko vrata, i u panici, umesto da se odmota, krenuo je nekontrolisano da se vrti i još više da zateže lastiš. Uspeli smo da ga čujemo na vreme, jer je počeo panično da mjauče. Ali i kad smo došli i dalje je bila veoma napeta situacija - nismo mogli da ga uhvatimo jer se bacao u panici na sve strane i bilo je nemoguće shvatiti šta tačno da radimo da se obmota, na koju stranu. Tako da smo se setili da samo uzmemo makaze i presečemo lastiš, čime smo mu verovatno mu spasili život. I dok smo se oporavljali od šoka zadihani i bledi, on je posle minut već nastavio da se igra i zaboravio na taj incident. Imali smo treći život, to se dogodilo kad sam probao da mu izvadim loptice ispod jednog veoma teškog elementa garniture. Podigao sam je jednom rukom na stranu, a drugom izvadio lopticu, ali nisam primetio da je on već ispod garniture koju držim blago podignutom. Krenuo sam da je spuštam sve dok nisam čuo glasan mjauk, naglo sam je podignuo i on je istrčao, a ja sam krenuo u panici da ga tražim misleći da sam ga povredio. Srećom, samo me je gledao sumnjičavo ali mu nije bilo ništa. 

%&*$#

Sećanje: O aluminijumskim lopticama i prvoj kutiji

Negde u to vreme počeli smo da razmišljamo šta bi hteo od igračaka, ali smo voleli da ih sami napravimo od bilo čega jer smo bili relativno siromašni. Na primer, obožavao je loptice od aluminijumske folije, i čim bi čuo da vadimo foliju, istrčao bi da dočeka novu lopticu. Umeo je da se probudi i iz najdubljeg sna i da nas čkiljavim očima gleda očekujući da bacimo lopticu. To je vremenom rezultiralo time da su svuda po stanu, gde god su mogle da se nađu, bile loptice od aluminijuma. Kad bismo posle nekog vremena pomerali nameštaj, otkrili bismo na desetine zabačenih loptica. Posle je dobio prave loptice iz pet šopa. Trixie loptica, sa nekim crtama u sredini, obično crvene boje, a krugovi plavi i zeleni. Nekako je njih voleo, a ostale pernate igračke na štapu ili loptice u jednoj boji nije toliko voleo ili uopšte. Kad je naučio gde držimo loptice, a to je bila srednja fioka u komodi, obavezno bi dotrčao, čekajući da počne njegov spektakl. 


Kupili smo Bosch usisivač pošto je stara Sloboda Čačak umirala već dugo i polako. Ali sa usisivačem došla je i velika kutija. To je Šuška oduševilo. Imao je gde da uskoči, ali i da iskače. Onda mi je palo na pamet da je malo uredim. Probušio sam rupu sa strane. Ubacim lopticu i on utrči unutra i nastavi da je šutira, ona se odbije o unutrašnjost nazad ka njemu i on praktično igra skvoš. Počeo sam da dodajem stvari, malo ćebence, kanap da se okače igračke, i mogao je sate da provede unutra. Ceo taj sklop bi postao perpetuum mobile. Kutija je trajala dosta dugo, koliko se sećam, još mnogo meseci, iako je polako postajala sve manja za njega. I kasnije je bilo još kutija, ali ova je bila prva, sa najviše strpljenja prilagođavana da posluži svrsi.

 

%&*$#

Sećanje: Prvi health scare

Jednog dana, uveče, kad smo došli kući, prvi put nas nije dočekao na vratima, već je došepao iz spavaće sobe, javio se promuklo, probao i odustao da jede, i vratio se na krevet. Ne samo da je ćopao i da je prednju šapu držao podignutom, nego i dok je ležao u sfinga pozi, dakle, neopušteno, uz neki grč na licu, shvatili smo da je verovatno i u bolovima. Nismo ništa uradili, osim što smo mu doneli vodu i hranu na krevet da mu budu dostupni, ali i tada bi jedva pogledao. Nekako smo rešili da je najbolje da ga ostavimo na miru, a da sutra odemo do veterinara.  Nikad nismo saznali kako se povredio, ni šta je tačno bilo sa nogom. Prvi put da smo imali neki health scare za njega. A onda dok smo ipak otišli u grad na par pića uveče sinula mi je težina situacije i neočivano saznanje da ne mogu da budem miran dok nemam neku izvesnost. Svest o nemoći usled neizvesnosti i neznanja, i nemogućnost da se egzistira sa tom svešću, prosto je teret koji je došao spontano, zatekao me. Sinulo mi je da već postoji dublja zavisnost nego što sam bio svestan. Već mi nedostaje njegova hiperaktivna energija, ogrebotine su mnogo bolje od ovog. I sama promena je bila šok. Od onog živahnog i nezaustavljivog bića, do skupljenog i izmučenog mačeta na krevetu u mraku za jedno poslepodne. Međutim, nakon očajne noći, sutradan ujutru odveli smo ga kod veterinara, ali ni on nije mogao ništa mnogo da kaže kad ga je opipao, niti je preporučio snimanje, već da nema preloma i da postimo dan dva i vidimo šta će biti. A onda kad smo došli kući  sam se popeo na kauč i povređenu šapu stavio na radijator. I držao ju je tako dugo. Shvatili smo da intuitivno razumeva da mu toplota pomaže da zaleči nogu. Dan za danom, šapa je bila sve bolje, počeo je da hoda sve normalnije i posle nekoliko dana bio je onaj stari. Upoznao je i radijator, taj nepresušni izvor toplote, i to će postati jedno od bitnih mesta za njega. 

 

%&*$#

Sećanje: Momak

U tom periodu počeo je primetno da raste. Iz zdepastog mačića sa velikom glavom i ponekad oblim trbuhom izrastao je u dugačkog i mršavog mačka, špicastog, kome je više bilo zanimljivo da se igra nego da jede. Preferencije su se kasnije doduše obrnule, ali ga pamtimo kao veselog i živahnog mačka, koji je i dalje bio mače sa nesrazmerno velikim telom. Na primer, došao bi u krilo i počeo da sisa džemper, kao da si mu majka. To ponašanje je dugo zadržao. Pružalo mu je neku vrstu komfora sve do druge ili treće godine života. A dešavalo se relativno često, možda i svaki dan, i kad smo sami, i kad imamo goste pred kojima smo morali da objašnjavamo taj ritual. Ponekad bi došao u krilo ne da spava, nego da te posmatra izbliza. Jednom se tako popeo, seo u krilo, pa sam mu iz zezanja priredio masažu tako što sam mu masirao ramena i leđa. Počeo je da balavi od nirvane. U svakom slučaju, voleo je bliskost. Uvek je spavao sa nama u tom periodu. Najčešće na nogama, ređe između nas, a ponekad bi zaspao u zagrljaju dok bih ga smirivao da bih mogao da zaspim. Nije mu smetalo, još nije postao pravi tinejdžer. 

Bio je fizički veoma spretan. Na primer, mogao je da skoči na frižider pravo sa kuhinjskog stola, što nije nimalo zgodno, što zbog klizave površine frižidera, jer šape nemaju za šta da se zakače, što zbog samog ugla iz kog je morao da odskoči. Mogli smo da ga stavimo na vrh otvorenih vrata i on bi hodao bez problema na vrhu, i verovatno čak uživao u novoj perspektivi. Voleo je da se nosi, to je shvatao kao priliku da dođe do mesta do kojih ne može doči inače, da omiriše slike na zidu, ispita stvari na policama, dohvati insekta, dodirne neku random tačku da proveri da li je to insekt opet ili neka rupa.
Snažan i energičan, malo manje lud, ali i dalje needy, i dalje smo njegovi roditelji. Nama je, doduše, uvek i ostao dete. Taman da damo prilog političarima koji kažu da nove generacije više preferiraju kućne ljubimce nego da imaju decu. Pogodi zašto.

 

%&*$#

Sećanje: Vrhunac ogrebotina (Hadžipopovački kasapin)

Mislim da sam u tom nekom periodu imao najviše ogrebotina od igranja. Jednostavno nije Šuško znao za meru i da odmeri grebanje, već bi svaki drugi dodir pravio brazde koje su se nedeljama nakupljale. Zvali smo ga Hadžipopovački kasapin. Bilo me je malo strah od igranja, ali sam išao stegnutih zuba, spreman da progutam jauk. Nije bilo nade da se odnos stečenih i zalečenih ogrebotina popravi. A pritom nije hteo da popušta, ako bi mu terao inat i zajebavao ga u igri, samo bi bio još gori. A opet, ljudi ne znaju njegovu nežnu stranu. Mnogi su razvili strahopoštovanje iz samo par susreta kad su videli da mu granice ne znače mnogo. Ovako, imao sam i o čemu da pričam kad zavrnem rukave ili nosim majcu sa kratkim rukavima, samo što me niko ne bi pitao. Zabavno je ramišljati šta bi pomislili, naročito oni koji nemaju mačke.

%&*$#

Sećanje: Mačka se vazda rađa slobodna

Negde kad je došla zima, dok smo bili uglavnom bili zatvoreni po kućama, javila mi se ta ideja, valjda i zato što mi je FOMO osjećaj dominirao inače u tom dobu životnom, da je Šuško jednostavno u kući, udobnom i sigurnom mestu, ali ipak u nekoj vrsti zatvora. Njegov “televizor” na kojem je stajao i gledao dole na jednu kuću i dvorište nije dovoljan. I uopšte kako ljudi dopuštaju sebi da misle da je mačkama sve potaman u ovim kutijama koje često nisu veće od pedeset kvadrata, a često su i manje? Ako psi osećaju potrebu i idu napolje, zašto ne bi isto važilo za mačke, kao da i one ne vole da lutaju. Nije valjda da psi izlaze samo da bi vršili nuždu, a mačke, pošto imaju svoj toalet u stanu, onda ne moraju? Sa moje tačke gledišta to je nepravda prema mačkama, i konkretno prema Šušku. Nije bilo fer držati ga u tih 50 kvardrata, on ima snage i radoznalosti za nešto bolje. Ali kako ga izvesti? Trening nije moguć, ili poznat, svakako ne postoji neka nauka o tome. Osim ako ne bi znao da zvoni na interferon i ako bi hteo sam da se vrati kući da ide sam takođe nije rešenje, osim toga automobili gaze mačke u našem kraju. Video sam da se prodaju povodci za mačke, ali nekako se nisam usuđivao. Pošto je bežao u hodnik, ili stalno gledao kako da to uradi, počeo sam da ga puštam da tu istražuje malo. Bilo mu je fenomelno čak i u tom monotonom i mrtvom prostoru. To mi je govorilo da ima smisla. Ali kako će se ponašati napolju gde su ljudi, i psi, i automobili, i gomila senzacija koja može da ga uplaši?

%&*$#

Sećanje: Neprijatelj mog neprijatelja je moj neprijatelj

Uglavnom je bilo veoma rano poznato da Šuško ne voli veterinare. Ne samo da ne voli, kao što mnoge mačke ne vole, nego se svim svojim bićem opire ideji o pregledu kao takvom. Kad je bio mali, mogao je da bude nadjačan, mada je svejedno bilo tricky dati mu tabletu protiv parazita, jer mu je trebalo da samo bude elastičan kao što mačke i jesu pa da se izmigolji. Kad je porastao i postao snažniji, dati mu tabletu  je postalo skoro nemoguće. Zadnji put kad je trebalo da primi tabletu u ordinaciji, došli smo i stavili ga na sto u ordinaciji, i delovalo je sve ok. A onda je sledio prvi pokušaj, i prva ogrebotina na veterinaru, a zatim i drugi, malo pažljiviji, sa još par dodatih ogrebotina. Video sam da se malo i nervira i veterinar ali je i Šuško bio razjaren jer je shvatio šta se dešava. Probao sam i ja da ga umirin ali je napao i mene, berserk mode on. Ispuštao je krike kao iz pakla čim bi probali da ga pipnemo. Niko nije smeo da mu priđe. Upao je u “svi su protiv mene” paranoju. Na kraju je počeo da trči po ordinaciji i veterinar je samo pukom srećom uspeo da ga vrati u transporter kad je Šuško bio sateran u ugao i nije imao gde da beži nego pravo nazad u transporter. Od tada jaaako dugo nismo išli kod veterinara već smo našli M.-a, koji je dolazio kod nas, ali ni to nije bilo lako. Takođe, dobio sam svest da ako se ikada ozbiljno razboli, možda neće biti moguće da ga lečimo. Na primer, ako treba svaki dan da mu dajem tablete, bolje da odmah sebi odsečem ruke. Moje ideje o šetnji su pokolebane, jer možda je već sad u njegovoj glavi spoljni svet samo veterinar i samo neprijateljski.

%&*$#

Sećanje: Kuća u kući ili dvostruko nebivanje beskućnikom

U to neko vreme dobio je i prvu pravu kućicu, plišanu doduše, ali imala je krov, dakle, kućica. Nekako je prvo malo ignorisao, a onda kad je jednom probao da prespava to je postalo mesto za spavanje još dugo. Nije je uvek koristio kako je namenjena. Jednom je tako spavao na leđima, a ne uzduž, nego poprečno, sa nogama koje su smešno visile u vazduhu van transportera, delovao je kao neki zec.

%&*$#

Sećanje: Mali korak

Najzad u proleće moja melanholija je postala dovoljno jaka da sam se usudio da kupim povodac. To je tek uvod za početak kretanja da se uradi nešto, dakle lakše nego prava stvar. Trebalo mi je još mesec dana da skupim hrabrost i da probam da mu stavim povodac. To nije išlo lako, očekivano, bunio se, najgore što bi otrčao sa polunamštenim povodcem, pa se uplitao. Shvatio sam da je ovu komplikovanu operaciju najbolje obaviti kad se ništa stresno ne dešava. Nikog u kući, nikog napolju, u najdosadnijem delu dana a ne bi smela biti ni noć jer ako se otrgne i pobegne teže bi ga našao. Ne može biti ni neko rano jutro jer ne mogu uspavan da radim optimalno. Jednog dana tako on je spavao duboko. Bilo je posle podne i bio sam sam, sunčano, toplo, mislim da je bio april, ili maj. Dok je čkiljavim očima pokušavao da shvati šta se dešava povodac je već bio na njemu, a onda sam ga podigao i odneo napolje i seli smo na neke stepenice od jedne neuseljene zgrade u kraju. Nije se pomerao, samo je gledao. Nije se ni plašio, ali bio je vrlo oprezan. Posle smo to ponavljali danima, ceo ritual. 15 minuta napolju, ok, bilo mi je lakše, ali šta je on mislio?

%&*$#

Sećanje: Park je naš

U jednom od narednih dana pomislio sam da je super ideja da odemo u neki park. Jer nekako, em bi bilo manje čudno za sve, em je to već neki prostor sam po sebi više pet friendly nego ulica, ma koliko je ulica bliža kući. Oslobodioci Beograda nisu džabe položili živote za sve nas - to je nama borba dala da mačke mogu da hodaju parkom slobodne od fašizma. Međutim, park je 5 minuta hoda, a Šuško bi se unervozio. Osim toga, gde je park tu su i psi u šetnji, neki možda ne na povodcu. Ali uprkos nervozi Šule je izdržao nošenje do parka i pokazao odmah radoznalost. Odmah se vezao za biljke, dok sam ja pokušavao da ga privolim da budemo negde bliže drvetu, da se nađe, za svaki slučaj. On je ipak voleo više travu i sitno rastinje. Ok, to je prošlo prilično dobro za sad, bolje da ne rizikujemo dalje, jer i dalje učimo i prilagođavamo se. Podigao sam ga i nosio istim putem nazad, ali sad nije više izdržao da se nosi i pokazivao je povećanu neposlušnost. Cimao se, postalo je nemoguće držati ga. Spustio sam ga na zemlju. Nezavidno je to što nismo ni u parku, a ni blizu kuće, na pola puta smo, ako se nešto desi izloženi smo. Kad odjednom, dok smo nekako pokušavali da hodamo kući, jer Šuško nije naučio još da hoda sa povodcem, sreli smo mačku, što je možda gora od mogućih opcija. Od šoka je ušao u paničan mod, jer je to je šrva mačka koju je video lice u lice od ko zna kad, i krenuo da defanzivno i preteće da mjauče. A mislio sam da će biti radoznao, spreman za igru, eh, toliko od toga. Pošto nije deeskalirao, rešio sam da ga ipak podignem i nosim, po cenu da me masakrira usput do kuće. To je išlo tako i tako, uz malo borbe. Kad smo došli u stan pokazivao je znake hiperventilacije, sedeo je kao sfinga i ubrzano disao sa isplaženim jezikom - mislim da mu je bilo previše utisaka za samo jednu šetnju. Malo sam se zabrinuo, ali se smirio posle, pa sam otišao na posao.

 

%&*$#

Sećanje: Oslobođenje i taktičko povlačenje

Malo po malo šetnja nije više bila opciona aktivnost nego obaveza. Umesto da ga svaki dan prošetam tako što ga sam iznesem, sad je počeo da sam zahteva i očekuje. Kao što je ranije znao da se umiljava ili beži iz stana kad bi se otvarala ulazna vrata, sad je bio u fazonu da stoji ispred vrata i zahteva da ide tako što mjauče sve dok bi mogli da podnesemo. Pokušavao bi da skoči na bravu. Ali je kvaka bila teška. Od parka smo odustali za sad, zbog toga što je daleko u slučaju neke zgode kao onomad, ali je zato počeo da osvaja našu ulicu, a polako i da proširuje teritoriju. No kad god bi otišli predaleko hvatao bi me strah pa sam ga usmeravao nazad. Osim toga bilo je i drugih mačaka. Šuško je reagovao bolje naredni put pred mačkom, nije samo počeo da paniči. već da se interesuje, ali druge mačke nisu trpele smaranje, pa bi ga odvraćale, od frktanja do udaraca šapama. Jednom smo otišli skroz dole do glavne ulice, gde je veoma prometno, mislio sam da mu neće prijati ali me je ipak sam tamo doveo. Tamo smo sreli nekog starijeg mačka, nekako mu je pogled odavao da je grumpy i da je bolje da mu ne prilazimo. No Šuško je došao pred njega, radosno mjauknuo, a ovaj ga je iznenada napao pre nego što sam uspeo da reagujem. Samo sam video oblak u toj tuči, kao u crtanom filmu. Povukao sam Šuška nazad a ovaj mačor je pobegao jer sam se prodrao. Srećom Šuško je prošao nepovređeno. Ali nanćiće i on uskoro svoje prijatelje.

 

%&*$#

Sećanje: Bekstva

Par puta samo što ga nismo izgubili. Prvi put je onako vitak i okretan uspeo da se izvuče iz povoca i sakrije ispod nekih kola. Da ga je tada nešto uplašilo i da je nastavio da beži, ne znam da li bismo ga više ikada videli. Ali nije hteo ni da izađe sve dok nismo ponudili neku hranu, pošto petnaestominutni pregovori nisu urodili plodom. Drugom prilikom je otišao ispod kapije neke garaže i pokušaji da ga dovučemo nazad su samo rezultirali time da se izvukao iz povoca i ostao tamo, nama nedostupan, a i nevidljiv. Srećom, pustili su nas stanari da prođemo kroz hodnik zgrade i nađemo ga tamo. Ali tih desetak minuta smo opet proveli u užasu.

%&*$#

Sećanje: Osrtvo

Najzad je bilo došlo vreme i za prvi godišnji odmor. Nama odmor, a njemu samoća. Bilo je psihološki teško, ali smo imali prijatelje, nekoliko njih tokom godina, kojima aranžman privremene selidbe u naš stan nije bio loša ideja. Hvala im na tome. Ali svejedno je bilo teško, naročito kad smo shvatili da poslednja tri dana tog putovanja neće biti nikog da ga čuva, već samo obilazi. Kako je izgledala njemu ta samoća, šta je radio, šta je mislio, da li smo ga u njegovoj glavi napustili, umrli, nestali, bili pojedeni od predatora, ili su stvari takve kakve jesu, nismo tu-jesmo tu, svejedno. Zamišljao sam ga kako nas čeka na terasi da se vratimo kući i očajavao. Ne znam, ali posle tog putovanja ništa nije bilo bitno drugačije; da, bio je srećan kad smo došli, ali kakav je zaista bio kad nismo bili tu? Ali naredne godine sam imao osećaj da mu jesmo nedostajali, počeo je da spava na meni ponovo, kao da hoće da se osigura da ne pobegnem i tako obezbedi sebi miran san.

%&*$#

Sećanje: Matematičar

Kao što rekoh, naše šetnje nisu išle daleko u to vreme, ali jesu postajale duže. Ne znam kad je tačno naučio da silazi do ulaznih vrata zgrade, ali isto tako se ne sećam ni toga kad je tačno naučio da nađe naš sprat. Ok, prvi sprat je u pitanju, donekle je lakše, ali imamo i međusprat, i još par spratova iznad. Ali druge mačke koje smo imali kasnije uglavnom bi probale bilo koja vrata na bilo kom spratu ako bi bila na istom mestu u hodniku u odnosu na stepenice. Može se reći da je Šuško bio pametniji po tom pitanju.

 

%&*$#

Sećanje: Samo prijatelji

U tim ranim godinama, mačke su ga se plašile zbog preteranog entuzijazma, kao da to što je u društvu čoveka nije već dovoljno da odmah krenu da šmugnu negde. Samo jedna mačka je izdržala i postala saputnik u skoro svakoj šetnji - zvali smo je Sivka. Tigrasta sa belim šapama, izdaleka su mogli delovati kao rođaci. Bili su i sličnog uzrasta, što objašnjava otvorenost. Naime, kao i ljudi, mačke sa godinama počinju više da postaju svesne posledica, ali i uzroka. Nju sam hranio redovno, uz svaku šetnju. Mislim da je meni bar bilo lakše sa dve mačke nego samo sa Šuletom. A i zabavnije, pošto je Šuleta uvek nerviralo kad ga neko prati. A praćen je bio. I još gore, kad se pojavilo još jedno malo mače koje sam takođe hranio, uspostavila bi se formacija: Šule napred, malo iza Sivka i mače koje ili malo zaostaje ili orbitira u krugu oko nas. Kasnije smo uspeli to mače da damo na udomljavanje. A Sivka je bila tu oko dve godine. Bila je obavezan feature ovog komšiluka, uvek negde u okolini. Ima je i na GoogleMaps-u, na street view ako se ode malo u istoriju, tu je, leži na trotoaru i čeka. Višeli bi je i na kolima kako spava, na krovu, ispred ulaza, čeka hranu. Ili bi došla u sred noći ispod terase da nas doziva, kad je provalila gde živimo. Maltretirala ju je ponekad neka starija mačka, pa bi se popela na jedno drvo, prilično visoko. Par puta smo se pitali da li može da siđe. Sećam se jednom da je neko doneo i neke merdevine, ali mislim nije uspeo, nekako se spustila sama. Probali smo da je usvojimo, ali od toga nije bilo ništa jer Šuško nije bio kastriran, tako da je bio suviše opsednut. Pustili smo je u stan, ona je odspavala, a kad se probudila pokušala je da pobegne kroz zatvorena staklena vrata od terase od njega. Morali smo da je vratimo. Imala je mačiće koje smo mogli da posmatramo kako se igraju tu u dvorištu kuće ispod nas koja joj je postala baza. Posle je ponovo imala mačiće a da ovi prvi jedva da su porasli, dok je samo jedan mačak od svih ostao. Posle nekog vremena viđali smo je ređe, a odjednom je postala nekako nezainteresovana, čak i za hranu, samo je lenjo hodala, starački i bez volje za životom. Onda nam je komšija jednog dana rekao da je nestala, a meni je sve to delovalo sumnjivo. Imao je Šuško još prijatelja, ali niko nije bio kao Sivka sa kojom je rastao zajedno.

%&*$#

Sećanje: As visina

Budući da je Šuško dočekao prvi rođendan u velikoj snazi, a i obimnoj pažnji, napravili smo mu rođendansku kapicu. Večernja šetnja je trebalo da bude svečana - pravac u školski park. Ali se završilo tako što smo mu ponudili da se popne na drvo, ali je on otišao previsoko i nismo mogli da ga spustimo. Niti je on hteo, uživao je gore na grani, grickao grane. Čak posle nekog vremena nije ništa ni radio tamo, samo je uživao bivajući tamo. Na kraju su neki dobri ljudi koji su šetali psa shvatili da smo u problemu, i jedna devojka se popela na drvo ali kad je probala da ga spusti on se opirao i grebao je, nije mogla da ga izdrži i ispustila ga je. On je pao, ali je dobro prošao i uspeli smo da ga uhvatimo. Izražavali smo veliku zahvalnost, ali mislim da se devojka malo iznervirala njegovim potezima. Nije da zameramo, ali recimo, mogu da zamerim sebi što jednostavno ne umem da se penjem na drvo. Nikad nisam umeo. Ali veliki stres je bio iznad nas. Znao sam da nije trebalo da ga puštam dalje na drvo ali sam poklekao. Šuško je imao još dosta prilika da se penje, ali uvek sam imao svest posle ovog događaja kako to može da se završi, tako da sam ga puštao sam dokle mogu da ga dohvatim.

 

%&*$#

Sećanje: Tri psa

Kad je bio mali nije se mnogo plašio pasa. Neki mu uopšte ne bi izazvali strah. Jednom je u parku sedeo ispred tri psa koji su lajali na njega (doduše sva tri na povodcu) i posmatrao ih ravnodušno.

%&*$#

Sećanje: Grok

Nedge u tom periodu, Šule je počeo da voli da jede. Nekako je naš trud da ga navučemo na hranu uspeo, i on je ponovo počeo da anticipirao obroke. Probali smo sve i svašta, ali na kraju nije prihvatao ništa lošije od Royal Canin-a. Pa čak i to ne bi jeo ako nije dovoljno svež. Pošto je bio mlad, to je sve odlazilo u mišićnu masu, a što je bio snažniji, počeo je sebe da ozbiljnije da doživljava. Nije bilo dovoljno što su nam ruke bile krvave od igre, sad je trebalo i osnovno vaspitanje da trpi. Ponekad bi ga jednostavno nervirali. Neki zvuci su ga nervirali, kao recimo groktanje. Kako smo to provalili, pa imitarali smo ga! Jer i on je groktao kad se iznervira. Onda kad bi nas čuo bi prišao kao preteći, kao “šta je bilo”. No jednom je samo prišao i omazio se o nogu, kao u fazonu “hajde ne smarajte s tim više”.  

Osim toga, voleo je da frkće, tačnije da izbacuje vazduh kroz nos kad se iznervira. Na primer, igra se, loptica nije otišla gde je mislio, još gore, zapale je negde. Frktanje, ili šištanje. 

Pored tih zvukova, bio je i nekakav “bm!” recimo kad bi skočio na pod sa visine, pa makar ne veće od metar. Kao da to dočekivanje na noge zahteva izutetni trud pa more i glasovno da se isprati. 

Imali smo i duačko “bbrrRRbrbrbr” kada trči na primer pored tebe. Kao da hoće da se javi ili pozove na igru. Takođe obavezno u zumiju. Ali takođe i kad traži nešto a mrzi ga da uradi pravi, pun, mjauk.

 

 

%&*$#

Sećanje: Još loptica, udarci u oko i pocepani kauči

Šuško je skupio vremenom mnoge igračke, ali mnoge je odbacio ako ne odmah, onda posle par dana. Bila je samo jedna konstanta - pomenute crvene Trixie loptice, ponekad narandžaste, Trixie loptice sa nekim crtama bojama duge oko njihovog “ekvatora” da tako kažem. Sa njima je uvek mogao da se igra, nisu mu nikad u životu dosadile. Gubio ij stalno, neke bi završile ispod nameštaja, što je znalo da ga nervira, pa bi stajao pored i frktao. Jednom smo pomerili neki orman i iza njega našli sve loptice ikada koje je imao, a pitali smo se što ulazi ispod njega. Znao je da ako zaliha loptica postoji da ih držimo u komodi. Kad bi čuo da se iz bilo kog razloga otvara komoda pustio bi sve i doleteo bi do nje. 

Imali smo kauč jedan ispod kog su uporno završavale loptice. Međutim, kad bi ga okrenuli na stranu, ukazalo bi se izbušeno dno od platna kroz koje je mogao da uđe u unutrašnjost kauča. Onda bi ulazio unutra i ostajao tamo satima. Ostanak bi bio duži ako bi mu ubacili i lopticu unutra. Samo bi se čulo lupkanje dok je u tom tesnom prostoru izvodio nešto sa njima. Mesecima tako od platna usled ove zloupotrebe nije ostalo skoro ništa, pa je ugođaj da je kauč samo jedna velika kućica za igranje nestao, ali ipak, uvek bi dolazio kad čuje kako ga rotiramo.

Imao je i još jednu čudnu naviku kad je reč o lopticama. Kada završi sa igranjem lopticu odnese zubima do činije za vodu, stavi je u vodu, i počne šapom da je pomera, kao da je čisti. Neretko ne bi znali da se igrao ali bi zatekli lopticu u činiji kako spokojno pluta, čekajući Šuška.

Šuško je imao ucenjivački potencijal. Najviše je voleo da udara šapom keramičke činije za vodu, zato što tako dobro zveče, a što zveči to i budi, a ko se probudi, možda i donese hranu. Ili učini neku drugu uslugu.

Ko spava zaslužuje šapu u oko. Ako si se uspavao to dobiješ od Šuška. Mislim da ga je na to delimično provociralo ponašanje oka u REM fazi, ali nisam siguran. Umeo je ida lupa šamare dok spavamo. All that it takes. 

 

%&*$#

Sećanje: Noćne patrole

Šetnje su bile ili posle posla, ili uveče. Ređe preko dana. Nije bilo potrebno objašnjavati ljudima šta radimo tako na ulici kad bi išli noću. Ili nas ne vide, ili ne vole strance noću, ili štagod. Ali takođe noću se ljudi i opuste na razne načine, kao na primer puste pse sa povoca. Ipak, ređe je bilo problema. Danju ne bi išao daleko od kuće, ali nije se plašio taj. Nešto drugo je bilo u pitanju. Mislim da je hteo da poseduje ulicu za sebe i da je ne deli ni sa kim. Noću smo imali stabilnije rute. Bilo je dana kada ide u samo jednom pravcu, obilazi teren, proverava branike od automobila, ograde, stubove. Onda, neobjašnjivo, sledećih par dana napravi drugu rute koje se pridržava svaki put. Pokušavao sam da nađem neki sistem u tom, ali izmicalo mi je. Ipak, bolje predvidivo nego nepredvidivo u ovom slučaju. Šetnja je neizvesnost kao takva, dobro je imati neke konstante.

Neki put bi tražio šetnju tako što bi stao pored vrata i uporno mjaukao. Onda bi ga prošetao i mislio, kao, gotovi smo za danas. Ali ne, par sati kasnije ponovo bi tražio. I sad, ponekad bi mu udovoljio. Recimo, jednom sam ga šetao pre mog rođendana da bi mogao da se posvetim gostima. Gosti došli, pao mrak, on skapirao da je uobičajeno vreme za šetnju i morao sam da odem sa svog rođendana.

Smešno je bilo kad sam imao koncert u KC Gradu, i sad nekim slovencima koji su svirali na tom istom koncertu zapadne da spavaju kod nas. Posle koncerta ja im kažem idem kući, umoran sam, zovite me pri dolasku. Sve ok. Ali kad sam došao kući čekala me je šetnja i nadao sam se da njihov povratak neće da se poklopi sa našom šetnjom, jer nisam hteo da objašnjavam, ne u tom trenutku, bio sam baš umoran. Najbolje kad bi svi legli da spavamo i ne progovaramo do sutra, umor je to. Ali, eto, došli su taksijem u tri ujutru da ih zajedno Šuško i ja ispratimo od ulice do ulaznih vrata. Ne sećam su šta su rekli, možda ništa. Šteta, i nije šteta.

%&*$#

Sećanje: Zver

Nekako je u to vreme posle njegovog prvog rođendana postalo jasno da ga hormoni previše preuzimaju. Dok je zaskakanje ruke, i neuspešno muvanje napolju moglo da se toleriše, pojačana agresija je bila malo teža. Postajao je izrazito teritorijalan. Kad bi sreo nekog mačora na ulici, postajao bi fanatik. Banzai nalete sam morao da sprečavam, ali ponekad kad on ne bi dohvatio uljeza, dohvatio bi mene. Mnogo puta su noga ili stopalo stradali. Ponekad u tim situacijama bilo koji gest bi mogao da viđen kao neprijateljski i preteći. Jednom je toliko vikao na nekog mačora da sam morao da ga uvedem u zgradu. Problem je što je nastavljao da glasno i apokolapitično mjauče i na mene. Uplašio sam se ozbiljno da ne izazovem paniku u komšiluku od apokaliptičnih krika. Nije dozvoljavao da mu priđem, već je sam, osvrćuči se da vidi gde sam, polako se peo do stana. Onda sam morao uz malo akrobatike da otvorim vrata i a da ga ne isprovociram blizinom. Jedva smo ušli u stan, a onda je Tamaru i mene naterao da se zatvorimo u sobu jer nas je napadao i idalje ispuštao krike iz pakla, i nije nam delovalo bezbedno da budemo u istoj prostoriji. Zatvorili smo se na petnest minuta pre nego što smo se usudili da izađemo. Taj dan smo preživeli no onda je u nekom trenutku krenulo i zapišavanje teritorije. Moja torba za gitaru je bila u pitanju. Izneo sam je na terasu da se izluftira ne znajući da taj miris ostaje posle mesecima i da ga je nemoguće neutralisati, ali tamo ju je još jednom overio za svaki slučaj. 

%&*$#

Sećanje: Kastrat

Nažalost razumeli smo da je došlo vreme za to. Nazvali smo veterinara u nekom trenutku da se dogovorimo oko kastracije. Bilo je čudno i napeto. Morali smo da ga nehranimo ceo dan što mi je psihološki teško palo, ali kad ujutru video da sam ga ispalio, samo je nastavio da se igra. Onda je pao mrak i napeto čekanje, uz transporter u pripravnosti. Eto i tu smo ga ispalili umesto šetnje došao je napokon i odveo veterinar a ja sam opet imao utisak da se opraštamo zauvek. I prva noć u stanu bez njega, tišina. A on negde u Barajevu možda u ordinaciji koju nikad nismo ni videli. Nemamo razloga za sumnju, racionalno ne, ali nedostatak detalja ostavlja straju da dodaje svoje detalje. Što je bilo otežavajuće za mene, trebalo je samo koji dan kasnije da idemo na put koji je podrazumevao letenje. Tad sam se još izrazito plašio letenja, tako da mi se činilo sve kao jedan veliki oproštaj. I onda ujutru, ponovo napetost, ali možda i olakšanje jer očekivanje bilo da je najteži deo prošao. Ali ipak polako ceo dan postaje čekanje da se nešto desi, da zazvoni telefon. I onda predveče zaista zazvoni. Sve je u redu, stiže za par sati nazad. Pri ulasku u stan kaže veterinar da se uneredio u odlasku, pa je doneo drugi transporter. Saznali smo da je imao mačku u ambulanti koja ga je čuvala dok je još ležao nakon operacije. Možda još napetije je bilo kad je izlazio iz transportera. Bio je isti odmah smo videli, bio je bez jaja, ali dobro raspoložen. Bio je to a sign of things to come, jer postajao je sve više mellow, pa čak i lenj na žalost, a na kraju i debeo i opsednut hranom, što je na žalost sve očekivano posle kastracije. Preživeo je, sad samo ja da preživim let avionom, i to samo u povratku, odlazak je bio autobusom. Kad sam otišao na put Budimpešta me nije volela. Razni pehovi, čak bizarni, kao naručiš kobasicu u restoranu i dobiješ samo kobasicu. Pitaš jel može senf, kaže kelner može i uzme ga sa susednog stola. Sa ekipom ulazimo u klub ali tek mene pitaju da li imam ulaznicu (niko od nas nema). Pijani mađar koji hoće da se pobijemo unutra. Nakon toga Beč, mnogo bolje, ali onda avion. Najgora turbulencija ikad, ali uveče smo u šetnji kao da se ništa nije dogodilo, kastracija, letenje, divlji mađari, gotovo je.

Pošto smo očekivali da će da postane nežniji, jer i veterinar nam je nagovestio da će postati “više privržen”, da ne kažem ja zavistan, pitanje je bilo kad će to tačno da se to dogodi i koliko će mu se karakter promeniti. Ipak, čak je i veterinar govorio da mu se sviđa jer ima karakter. Jednostavno ne da na sebe, čak i kad niko neće na njega. Ali to nije bio samo karakter koji se neizbežno ispoljavao u svakoj mogućoj situaciji koja je tražila neki napredniji nivo kooperacije, i to na način izgrebanih ruku, dubokih ožiljaka, nego i nepriznavanja same ideje da je on neko zavisan. Prosto samo je hranu i šetnju tražio, a i to nije samo tražio, već uzimao, sredstvima ucenjivanja, poput udaranjem keramičkih činija jedne o drugu (dakle upotreba alata - napredna inteligencija). I to onih u kojoj je u jednoj voda, u drugoj hrana, pa ova sa vodom kreće da se izliva dok ne bude mokra cela kuhinja. Sećam se tako on lupa te činije, i onda dođe u sobu i pogleda, procenjuje stupanj naše uznemirenosti i spremnosti da mu učinimo nešto i onda nastavi ako još nema dovoljnog efekta

%&*$#

Sećanje: Svadba

Došao je red na svadbu, a za Šuška to je značilo više gužve nego inače u stanu. Ljudi dolaze, odlaze, kumovi, fotografi, i sve je razmešteno drugačije. Ceo dan je bio kao u nekom čudu. Plus buket cveća ga je mnogo privlačio. Dobili smo kolaž sa našim imenima i njegovom fotkom da stavimo na zid. Stajao je tu godinama. Oči su mu bile razrogačene, kao da hoće da nas hipnotiše. Uhvatili smo ga na foto sesiji. Kad smo se vratili nije znao da li smo se venčali, ali bilo je šetnje, čak i posle toliko alkohola.

 

 

%&*$#

Sećanje: Leto

Onda još jedno dugo letnje putovanje mada bez aviona, melanholija je držvana pod kontrolom. Ali bilo je još jedno divno leto po parkovima. Sada je skapirao školu kao glavno mesto, tamo je vazuh leti bio hladniji i bilo je biljaka koje su mu bile zanimljive. Doduše bilo i raznog sveta, ali nekako ništa se loše nije dogodilo. Bilo je i pasa, ali na čistini bi ih videli i manevrisali po potrebi. Često je odlazio u žbunje i tako bi se saginjao ili izvijiao da ne ostanem bez oka. Da nas je neko video ili uhvatio, ili da je škola imala portira, bilo bi komplikovano objasniti šta se zbiva. Prijao mi je nekako taj osećao između kranje opuštenosti i tenzije, slobode bez žurbe, drskosti i apsolutnog nemanja namere,  nikad slično nešto nisam osetio.

%&*$#

Sećanje: Neizvesnost

Onda je došla jesen i dobio sam informaciju da od januara neću imati posao. Osim toga, kupili smo karte za Lisabon, što je podrazumevalo još jedno opraštanje sa Šuškom i svetom uopšte. Šteta, taman smo se svi uhodali u ovom životu, i onda dođe neki zemljotres da preore sve. Osećao sam težinu postojanja. Apsolutnu odgovornost ali i apsolutnu nemoć da bilo šta promenim. Onda mi je sinulo da u nekom najgorem scenariju da ako nemamo posla, nemamo para, da onda nužno moramo da prekinemo zajednički život i odemo nazad kod roditelja, što je opet pakao svoje vrste, i šta će onda biti sa Šuškom koji je ionako viđen sa nekim nerazumevanjem. Kao smetnja normalnom razvoju porodice, dakako, previše pažnje, prvljavština, pa još i da troši novac da jede. To nije smelo da se dogodi. Ali svejedno poginućemo na letu za Lisabon. Daće ga u azil. Ostaviće ga na ulici. Još gore, uspavaće ga. 

Poslednja noć na zemlji se završila sletanjem u Lisabon. Tamo sam bio svestan da nikad nisam bio fizički dalje od Šuška. Portugal nije toliko daleko u svetskim razmerama ali meni je bio drugi svet kakav nisam video do sad. Kao neki san, a Lisabon da uskim ulicama na brdima tako da je sve ispresecano i krivo samo je pojačavao taj ugođaj. Sedeli smo na obali atlantika i neki galeb je došao na ogradu blizu nas. Prozvali smo ga Šule, taman se delimično i bojom uklapao, toliko name je nedostajao. Repriza poslenje noći se završila sletanjem u Budimpeštu. Sećam se “svečanog dočeka” od strane radnika aerodroma odmah po izlazu iz aviona koji nosi tablu sa našim imenima da bi nas usmerio na kombi. Pravo ka Šuletu. Kombi, noć, brzo prolazi vreme kroz ravnicu i noć, deluje kao da smo skoro kući. Veliki trijumf, ponovni susret. Šuško je samo nastavio gde smo ga ostavili, što je ok. I. koji ga je čuvao je napravio neko odlično pecivo koje nam je baš trebalo u tom trenutku. Šetnja. . 

 

%&*$#

Sećanje: 2014. godina se vuče

Gadno stoje stvari, hladna zima, zatvoren u kući, učim programiranje i pijem Zaječarsko pivo iz flaše svaki dan. Društveno ne postojim. Osim gubitka stalnog posla suočio sam se odmah i sa gubitkom i honorarnog, tako da mi je jedino ostala naknada sa biroa šest meseci, nedovoljna za život, ali dovoljna da ne potonemo. Učim da budem odsutan takođe, zbog radi budućnosti, bilo kakve. Šuško je tu negde, ali ja sam duh, i on je duh za mene, međusobno smo prozirni. Preko sto prijava za random poslove, usput zdravstveni problemi sa ramenom koje boli na nagle pokrete, javljanje u biro za zapošljavanje radi osiguranja, obuka za buduće preduzetnike u birou, lol. Traženje posla u bibliotekama koje se raspadaju. Onda povratak na prevođenje pa sam izvukao i tu nešto novca. Ipak nekako odlazak na more, nije loše, postoji nada. Ali i kad sam napolju držim telefon, tu su ili poslovi ili učenje za posao, gledam kurseve.

Po malo se i stidim. Propustio sam svoje šanse mnogo ranije. Sad je trebalo da pišem svoju priču usput, napipavajući budućnost kao slepac. Ili ako uspem ikad, da vratim višestruko, sve dugove, svo vreme, odjednom. Ali dug će ipak samo rasti jer jednom kad se nađu te merdevine, samo može da se ide napred, a ono što te opterećuje mora da se skloni sa ramena. Izvini.

 

%&*$#

Sećanje: Još jedna izdaja

Bila je tek počela jesen kad smo čuli neko mače kako mjauče napolju negde. Očigledno mače, suviše visok mjauk, kratak ali uporan. Pokušao sam da ga pronađem, ali kad bi ga i locirao potrčalo bi negde, toliko brzo, da sam jedino bio svestan da sam video “nešto” crno bele boje, kako se skriva ispod jednog pa drugog automobila. No dobro, mačke, uvek se neko nađe da usvoji ili bar nahrani, ovde u našem kraju to je kao folklor. Drugi dan, mjauci ujutru, ali i posle podne, uveče. Ne mogu da je uhvatim, brza je. Treći dan, ništa se ne menja, mislimo umreće od gladi. Tri dana na ulici, imali gde da pije vode bar? Onda sam smislio trik da iskoristim Šuška kao osobu od poverenja da uhvatim to mače već jednom. Bio sam u pravu, videla je jednog od svojih, možda novu majku čak! Isprva sam fejlovao, jer se izmigoljila, a i Šuško nije bio oduševljen mojim petljanjem i novom mačkom. Ali iz drugog pokušaja je bila u mojim rukama, čvrsto sam je držao, i ne sećam se kako, mora da je bilo komplikovano, svo troje smo ušli u stan. 

Dan kad smo uneli mače u stan udarilo me je saznanje u glavu kako eto tako mesecima učim to programiranje i fokusiran sam da nađem posao, pa i Šuško je otišao negde u bekgraund u mojoj glavi, ceo svet se sveo na ideju prehrane. Bez stila, bez lepote, bez igre, bez predaha. I tako smo se igrali baš baš taj dan, i shvatio sam da sam pogrešio misleći da više nije za igru, da ne možemo da se igramo zajedno, porastao je, voli loptice i to, ali zna kako da se igra i sam, ne trebam mu ja stalno. Kažem to, jer sam prvi put u životu postao svestan dve moje izdaje u jednom danu.

 

%&*$#

Sećanje: Bliski kontakti iste vrste

Nije bilo lako sa mačetom tog dana kada smo ga uneli u stan. Mislim, bilo je omiljato i vrlo brzo je počelo da se oseća bezbedno sa nama, mislim odmah posle ulaska u stan. Insistirala je da se zakači na moje grudi i pokušava da sisa moju bradu, ili da se uvlači u moju duksericu oko vrata. Sa Šuškom je išlo teže, mače je pokazivalo velik entuzijazam, ali Šuško je kipeo od besa. Bojali smo se da je ne zakolje možda, pa smo Šuška zatvorili prvo na terasu a posle mu dali da priđe uz veliki oprez. No ona je osetila vajb pa bi odustajala, što opet ne znači da nije pošavala svakih pola sata opet. Toliko o tome da bi mogli da se igraju. Oni se zapravo nikad nisu zajedno igrali. Uvek je bilo samo mačaka kod nas koje se nisu međusobno igrale, osim eventualno paralelno, svako igra igru svoju. 

Nedelju dana opsadnog stanja u stanu. Mačka je, saznali smo, ženka, i odmah smo je ponudili na usvajanje, prvo veterinaru (ne posreduju u usvajanju više rekli su), na društvenim mrežama, na Studiju B kad je imao onu emisiju za oglase za usvajanje životinja, i ona pesmu koja je išla uz njih koja nas je uvek podsećala na nju posle. Ali Šuško je shvatio sve kao napad na suverenost, pa je bojkotovao, frktao i režao, ili bar ignorisao, ali se i povukao malo u sebe. 

Zbližavanje mačeta koja je dobile ima Jogi počelo je u jednom tačno određenom trenutku. Šuško je spavao u svojoj kućici, onda je ona došla, osmotrila kućicu i njega, i sinulo joj šta treba da radi, polako, ali i uz pratnju frktanja Šuškovog koje je ona ignorisala, nekako se ubacila i ona u kućicu, i spavala kao neki prilepak koji je nekako našao mesta tamo gde ga nema. Onda su oboje tako zaspali.

 

%&*$#

Sećanje: I'm in your kitchen eating your dinner

Šuško, gospodar obroka, uvek nazočan u kuhinji kad je hrana na otvorenom, ili kad se očekuje da će izaći iz frižidera ili šporeta, kese, torbe, itd, činio je nešto atipično. Naime, kad bi servirali hranu, sa dve činije kako dolikuje, za svaku mačku po jedna, Šuško bi počeo da jede iz odabrane, ali bi Jogi uletela ispod njega do njegove činije i počela da jede kao da nikog nema tu. Šuška bi to zbunilo, zastao bi i pogledao je u čuđenju. Onda bi prešao na drugu činiju, ali pošto je Jogi jela halapljivo, ne bi stigao da pojede hranu do kraja, i isti manevar kao sa prvom bi se i ovde ponovio. Šuško je izgubio prehrambreni suverenitet.

%&*$#

Sećanje: Sudbini šipak

Prkošenje sudbini se isplatilo. Kad se bojiš da neće moći da prehraniš jednu mačku uzmi još jednu. Jer nekako je krenulo, oboje smo se zaposlili, ja doduše još privremeno, ali na duži rok, tačnije, godinu dana. Što ne znači da nisam radio i kurseve još nošem egzistencijalnim užasom, ali mačke se nisu igrale same, morali smo da odvojimo vreme posebno za svaku. S tim, da je Šuško često bojkotovao sve događaje koje su uključivali i Jogi. 

Barem jedna stvar je bila zajednička aktivnost - spavanje. Mali prilepak, takoreći izbočina na Šušku kad legne pored njega, polako je rasla, ali je Šuško i dalje bio džin za nju, pa na momente kad ih gledaš kako spavaju, ne vidiš Jogu, jer bi se njihovo polubelo krzno spojilo u jednu veliku belu loptu. 

Ponekad bi se Jogi osmelila i u igri počela da napada Šuška, mada to teško može da se nazove tako. Nakostrešila bi se i počela da hoda dijagonalno na prstima, tipična poza za napad. Ili bi se zaletela u njega i stala u zadnji čas. Šuško bi napravio ozbiljno lice i stav, što je bilo dovoljno da Jogi ne rizijuje dalje. Nama je samo bilo drago da nema nasilja.

 

%&*$#

Sećanje: Slavina koja ručak znači

Ima jedna stvar sa Šuškom koju nisam pomenuo ranije, a to je da je znao da uvek posle pranja suđa sledi hrana. Čuo da bi da perem suđe, ušao bi u razbuđenije stanje i bio u pripravnosti. Kad bi čuo da je slavina zavrnuta i voda prestala da teče, to bi bio znak, sledeće sekunde pored mene je već, mjauče. Takođe je znao da kad dođem kući sledi hrana. Kad dođemo iz šetnje - hrana. Znao je tačan redosled događaja, i gde da stane da čeka. Ponekad bi ga zeznuo jer ako perem suđe tri puta dnevno ne znači da treba da još tri puta da jede, jer ima redovne obroke i bez pranja suđa. Ali ponkad bi se salažlio.

%&*$#

Sećanje: Šuškovi strahovi

Između leta i zime, godina 2014. nam je otrila da je Šuško sazreo a to se očitovalo po tome što je počeo da se plaši stvari kojih se ranije nije plašio. Oduvek se plašio visine, nije voleo da se drži u naručju dok je na terasi, da ga ne bacimo, valjda. Plašio se usisivača, ali to je drevni urođeni strah koji skoro sve mačke imaju. Počeo je još više da se plaši usisivača, ne samo da ga izbegava nego da ide u najskrovitije kutke, da mjauče od straha ako mu priđemo sa usisivačem. Možda nismo trebali da ga damo na kastraciju, napravili smo kukavicu. Plašio se grmljavine, išao je ispod kreveta odmah, da mu nebo ne padne na glavu. Plašio se petardi, što je normalno donekle, ali koliko sam video po drugim mačkama, nije baš uočbičajen strah. Mislili smo da će Jogi da nauči njegove strahove, ali Jogi se plašila samo prevelike komocije u stanu, i odlaska kod veterinara, sve skoro tipično. Ni Šule nije voleo veterinara, au, to su bile traume, pa ni kad veterinar dođe u stan, nije menjalo mnogo toga. Čučao bi u ćošku ako bi shvatio da ne može da pobegne a sa usta su mu curile bale. Na dodir bi grebao i ujedao. Jednom je tako zario kandžu u moj prst i par sekundi visio tako, dok sam ja umirao od bola. Da li sam spomenuo stolice? Plašio se da bude bilo kakvoj na stolici osim ako nije bila fotelja. Fotelju je voleo, tu je spavao, ali obične stolice nije podnosio. Ima jedna razlika doduše, mogao je da bude na stolici samo pod uslovom da je u krilu nekoga ko sedi na stolici. Šuško je to!

 

%&*$#

Sečanje: Šuletova obratnica

Šule je napolju počeo, osim parka, da odlazi i na druge strane. Praktično ceo blok je bio njegov. Imali smo razne susrete i dalje, i imao sam uvek spremnu priču kad me neko pitao o tome kako sam uspeo da naviknem mačku na povodac. I to je priča koju sam izveo u 1000 varijacija, variranja suptilnih detalja, profilisanja karaketera, i diskusija o idealnom uzrastu za šetnje, vakcinama i parazitima. Imao je čak svoja dva omiljena kruga, pošao bi na jednu od dve strane od izlaza iz zgrade i napravio pun krug preko 4 ulice. Ne znam zašto je baš to uzeo kao svoj krug. Šuletova obratnica tako sam zvao tu maršutu. Nije obratnica, ali nisam ni ja učen skroz. 

Pošto je voleo da pase travu i ja sam generalno to dopuštao da radi,  imao sam nezgodan slučaj sa nekim komšijama koje su živele u podrumu, a baš na tom njihovom prozoru je rasla je neka trava koju je Šuško voleo da jede. Naravno, gledao bi da se ne zadržavamo, ali kad je trava ona prava, onda je to strava, pa stojimo minut, dva, tri… Onda je komšija koji tu živi jednom rekao da ne dam da mačak zapišava prozor. Rekao sam da ne zapišava, a on je samo ponovio, ovaj put skoro ili možda već kao pretnju. A istina je da Šuško nije mogao da zapišava ništa, jer je kastriran. A da je obično pišanje, pa nije to pas, išao bi na pesak ili na neku zemlju, a ne na prozor. Nadam se da se komšija bar osećao bolje posle. Jednom nam je neki lik zamerao što Šuško miriše neko cveće posađeno oko ulaza od zgrade. Pokušao sam da objasnim da on ne uništava ništa, ali lik je insistirao da će zvati komunalnu policiju, ja sam rekao da slobodno zove. Mislim da nije zvao.

Ah, jednom smo ušli u unutrađnje dvorište jedne zgrade do kojeg vodi jedan dugačak hodnik, jer je voleo da prolazi kroz hodnike i druge liminalne prostore. Valjda zato što ima da gleda samo u dva pravca, bezbednije je. Pa pravac u neko mini dvorište sa garažama. Opet, nekome je to zasmetalo pa nam je povikao sa prozora, opet nešto u vezi sa zapišavanjem. A ipak mi se čini da je to bilo samo ljudsko teritorijalno zapišavanje. A ima i mačora na ulici koji baš to rade, namerno. A ti isti mačori nisu uvek friendly sa Šuškom, znači trpi od njih posredno i na taj načim. Uglavnom, najbitnije u komšiluku je da nema zapišavanja, i odmah se život preobražava!

Bilo je i jedno još veće dvorište do kojeg vodio još veći i duži hodnik. Zato što je bio pun raznog rastinja jer su tu bile i privatne kuće sa baštom, Šušku je naročito leti, to postala jedna od omiljenih destinacija. Znam da sam uvek sa nekom nelagodom odlazio tamo, ali bilo mi je žao da ga ne pustim unutra. Ponekad bi sreo i neku mačku pa bi eventualno morao da ga smirujem da ne juri ko lud, ili da ga štitim ako je i druga mačka pokazivala nervozu. Znam samo da bi na svaki zvuk pomeranja roletne pazio da ostanemo skriveni. Ali išli smo i danju, i nekako svo vreme niko nam nije rekao išta, a nisam baš siguran da nas niko nikad nije video.

Takođe je voleo ulaze od zgrada, naročito ako taj ulaz nije bio na ulici nego je bio na nekoj unutrašnjoj strani zgrade, ali ni za to nam nije prigovarao. Jedna od zgrada je bila na zadnjoj strani restoraza Zlatar, e tu je voleo da bude, ne znam da li zbog mirisa od hrane, ali tu bi overio i omirisao svako ćoše svaki put. 

Školsko dvorište pa i groblje Oslobodilaca Beograda je i dalje bilo aktuelno, ali samo leti. Zimi su šetnje bile kraće, ali nije ga sprečavala ni hladnoć ni led da izađe napolje i overi komšiluk. Na kraju krajeva teritorij ima da se održava! Nije voleo kišu, iako je tolerisao blažu kišu, svaka druga kiša značila bi da možemo samo da dođemo do izlaza iz zgrade i posmatramo kako kaplje. Takođe, kiša koja bi stala ali bi oluci nastavljali da prave buke od kapljanja, takođe bi ga odvratili od šetnje, a moja teorija je da nije voleo taj zvuk, nešto ga je uznemiravalo. Sneg je tolerisao, ali nije voleo kad bi krenuo da se topi. Odroni snega sa krovova su ga uznemiravali, i iako sam dobro pazio gde hodamo, on je jednostavno odlučio da ne ide napolje dok se sneg topi, i to sam poštovao.

%&*$#

Sećanje; Kad me ne bude

Imao sam neku prehladu na jesen 2015. pa mi je bilo malo teže da ga šetam. Naravno, bilo je šetnja i kad sam bio bolestan. Na kraju krajeva, grip, prehlada, whatever, ako mogu da stojim, onda šetamo. Ali kad sam počeo da kašljem bez prekida, delovalo je malo začuđujuće. Pa dobro, iritacija grla, tako se činilo. A onda je došlo poboljšanje. Pa je došlo pogoršanje nakon što sam otišao na neki rođendan i pio hladno pivo i počeo još jače i upornije da kašljem. Dobio sam i temperaturu i postao izrazito malaksao. Apetit je otišao dođavola, nije mi se jelo ništa, ali sam nekako jeo na silu. Mislio sam da temperatura od 37, 38C, nije ništa strašno, ali ta malaksalost, i znojenje noću, i kašalj koji odvaljuje pluća su bili nešto što nisam doživeo skoro. Ipak, bilo je šetnje, makar bi se oslonio o nešto, skratio po potrebi, ali bilo je teško. Držati ulazna vrata od zgrade, koja jesu bila teška, ali ipak, ne baš toliko, postalo je nešto što zahteva više snage nego što sam imao - objektivno sam bio slab. Bio sam kod lekara, dijagnoza - sinusitis i bronhitis united! Moram da ležim, pijem tečnost, antibiotici i to. Ali već sam ležao nedelju dana, znači moram još 7, au! Malo po malo, bilo mi je bolje, ali od interakcije sa mačkama samo je ta šetnja na jedvite jade ostala. Ostalo vreme sam čitao knjige u krevetu dok ne zaspim, a zaspivao bi svako malo. Na pregledu se doktorki nije dopalo što rezultati krvi još nisu dobri, pa je htela da odem na rengen. Nisam otišao, uplašio sam se, mislio sam, sa mojim pušenjem, ovo mora da je rak pluća. Hoću da ne znam i da samo umrem, onako, iznenada. Nekoliko dana posle, osećao sam se dobro, sedeo sam za radnim stolom, lepo vreme, sunce sija i obasjava me. Shvatam da sam se izvukao. Pogledao sam Šuška kako spava u fotelji i zaplakao.

%&*$#

Sećanje; Zašto je krzo tako žuto

Prestao sam da pušim na proleće 2016. Ostavši bez projekta jer je završen a bez odgovora na to šta je moj sledeći posao, mislio sam o prehrani, o tome kako gladne mačke neće imati za taj Royal Canine. Whiskas bi bio downgrade. Pa rekoh, računica je takva da ću duže imati novac ako prestanem da pušim. Plus, na žalost, u to neko vreme i mlađi ljudi od mene bi već umirali od srčanog udata ili raka, a ja nisam imao 40. godina još, ali sam bio blizu, izvesno je da rđam, a cigarete ubrzavaju to rđanje. Pomislio sam i na belo krzno mačaka. Šuško je imao blještavo belo krzno, ali kao da sam mogao da vidim žute tragove za koje sam pretpostavio da je najlogičnije da su od nikotina. Dakle, trujem mačke ne samo vazduhom, nego i krznom odakle uzimaju nikotin kad se kupaju i čiste. Damn. Prestao sam da pušim bez problema, bilo je neočekivano lako.

%&*$#

Sećanje: Ko nam je ukrao nebo

Imali smo tu terasu, dve terase, uvek okupane suncem. Međutim, taj komšija dole što je živeo u kući samo je jednog dana počeo da izbacuje stvari iz kuće. Dakle, seli se. Ne, možda nešto gore od toga. Bageri su par dana kasnije dali konačan odgovor, kuća je nestala u roku od jednog dana, samo šut osta. Šuško nije bio oduševljen, plašili su ga kamioni, a tek badger koji ruši kuću desetak metara od našeg prozora. Ne bi znao kuda će da pobegne jer se sve treslo. Na kraju sam ga izveo u hodnik, gde se smirio. Pa onda u šetnju, jer sam mislio da će za to vreme možda, maybe, evenutalno, završiti s tim više. Nisu završili, nego su danima bagerisali. Posle kuće, trebalo je raščistiti teren, iskopati temelje. Mislili smo da je gotovo nakon nekoliko dana. A onda, dok sam sa T. večerao, začula se neka grmljavina i odna serija nekakvih tresaka. Zid koji je delio dvorište od naše zgrade i bivše kuće, gde je sada otkopana zemlja radi postavljanja temelja više nije bio tu. Nije imalo šta da je drži jer su izvođači radova (a možda i naručioci) nešto prevideli i ograde više nema, srušila se. Ali to nije zadnja stvar koju smo doživeli od investitora, istog onog koji sagradio i našu zgradu. Planirao je u kraju gde su zgrade od po četiri sparta najviše ubaci zgradu od pet, i sa otpilike još 300 nelegalnih kvadrata, i napravio je ubedljivo najružniju zgradu u kraju koja, zbog toga, ali i zbog nikakvih finansijskih problema investitora ni deset godina kasnije nije useljena, već stoji prkosna i ponosno odoleva zakonu, logici, dobroti, i dobrom ukusu. Ono što je promenilo Šuška i Jogu je bilo to da su prvo imali pogled na veliku rupu, onda na gomilu cigala koja raste, i na kraju, posle dve godine, ta i takva zgrade je počela da liči na nešto završeno, ali bela fasada je izgledala loše urađeno, što ne čudi, ali su je okrečili još jednom u belo i hvala im na tome jer i belo je nešto što sija, mada mačke su mogle da gledaju samo u zid, a prirodni tok mačaka po dvorištu bivše kuće je prekinut, pa je i TV momenat prozora prekinut. Taj zid je na samo na osam metara od naše terase, od neba je ostalo neko parče samo kad se izađe na terasu da može da se vidi. Sunce imamo samo sat vremena u toku dana, ukoso, i samo na jednoj tersai. Tako smo počeli da živimo praktično u kutiji.

%&*$#

Sećanje; Doček

Kako je prolazilo brzo vreme kad sam ponovo počeo da radim u kancelariji, i kako sam bio isceđen kad bi se vraćao kući, nekako sam sklopio pakt da ću da ih nahranim čim se vratim i onda da imam par sati mirovanja da se odmorim. Šuško je tačno znao kad dolazim, Tamara tvrdi da je mogao da čuje moje korake još od ulaska u zgradu, da bi podigao glavu, i dok bi došao do vrata od stana, on, i Joga, čekali bi mi me na rukohvatu kauča.

%&*$#

Sećanje: Klupko

Još od bronhitisa navikao sam da spavam ponekad danju, umor od posla još je učvrstio tu naviku, a mačke su često dolazile. Doduše uz ogradu da je Šuško trpeo tačno jedan minut da se svi nađemo na krevetu. Joga, koja je često spavala ispod pokrivača, kad bi je otkrili Šuško bi je pogledao iznenašeno, čak i nekako uvređeno, barem nalik na ljudsko lice u grimasi čuđenja pa i gađenja, kao da kaže “A pa nisam znao, ne dolazi u obzir…”. Ređe, uspostavila bi se harmonija, Jogi spava na mojim nogama, Šuško na grudima, kao gospodar, posmatra mi lice.

%&*$#

Sećanje: Večera u krevetu

Ah, nije fer ni malo, ali kad bi im davao hranu ponekad Šuško ne bi hteo da jede dok ne bi odneo činiju u drugu prostoriju. To je bilo jako čudno jer nije delovalo da postoji razlog, on je dominirao u svakom smislu, ne znam što bi mu smetala. Kao mala volela je da se provuče između njegovih nogu do njegove činije i počne da jede kao da on ne postoji. Ali sada je ona imala već 2-3 godine, to je odavno prestalo da se dešava. Čak bi ponekad, pred spavanje, morao da mu nosim na noge hranu, jednostavno bi ga mrzelo da ustane. Često bi mu stavio činiju na fotelju da bi počeo da jede. Ali ovaj odlazak u drugu sobu je bilo nešto kao “naučio sam kako mogu makar da jedem u samoći”.

%&*$#

Sećanje: Serem ti se u stan

Pošto je država počela da izlazi u susret svim investitorima i kupcima spremnim da operu novac u kraju je počelu izuzetno da se gradi. Tokom naših šetnji bilo bi mi interesantno da posmatram kako se Šuško iznenađuje kad vidi nove iskopane temelje, kad mu nestane neka stara referenca. Na žalost, često je voleo da zaviri i u gradilište. Još jedna stvar koju sam mu rado dopuštao je da vrši nuždu u pesak kad bi naišli na njega. Čak je počeo da preteruje, jedan je počeo da overava svaki dan. Stanari treba da znaju da žive u stanovima od materijala kojima je i Šule dao svoj doprinos.

%&*$#

Sećanje: Krečenje

Govorimo sad već o nekom periodu 2016-2019. gde je život postao uhodan mehanizam kako za mene tako i za Šuška. Osam sati posla, sporadični susreti, šetnja uveče, rituali. Šuško je, osim onomad kad je išao na kastraciju, proveo svo vreme bilo u stanu ili u šetnjama. Ni kod veterinara nije išao zbog problema sa tim da bi zaklao bilo kog ko ga čačka, pa je ovih 200 kvadratnih metara (stvarnu površinu računam onako grubo) bio sav njegov svet. Ali to će se promeniti kad je došao red na krečenje stana. Nije bilo šanse da mačke ostanu u stanu, a pokušavali smo da napravimo i napravimo kompromise i odnesemo mačke negde blizu u nečiji stan, što nije uspelo. Azil je bio jedna od mogućnosti, ali smo mislili da bi to bilo još stresnije od nečijeg stana. On i Joga sa gomilom nepoznatih mačaka u nekom malom prostoru, stišnjeni, ne deluje idealno za mačke toliko vezane za svoj prostor i rituale. Dogovorio sam se sa drugom T. koji ima stan u kući, da pričuva mačke na ta 2 ili 3 dana. Sve je krenulo teško baš kako sam zamišljao. Trebalo je prvi put dve mačke spakovati u transportere. Kad staviš jednu, makar i nekim trikom, druga već zna šta sledi i sakriće se. Šuška smo lako spakovali, nije se bunio, biće da je zaboravio šta transporter podrazumeva. Ali je počeo bolno da mjauče. A kad kažem bolno, to je teško opisati, dubok ali žalosan mjauk, iskonska tuga. Jogu smo posle jedva uhvatili dok smo tražili taksi, što je bila još jedna neizvesnost jer 2019. godina, životinje u taksiju nisu bile nešto što se podrazumeva. Zapravo plašilo nas je da ćemo dobiti taksi na poziv, pa iako smo najavili situaciju, opet je taksista mogao da nas odbije, jer životinje. Kad je došao, taksista je malo napravio mrk pogled ali delovalo je da je sve ok. Ubrzo se to promenilo. Šuško je počeo prvi da mjauče, uporno i monotono. Joga je na svaki njegov mjauk odgovarala svojim mjaukom. I to je trajalo i trajalo jer i vožnja nije bila kratka. Na kraju je taksista počeo da uzdiše i gunđa sebi u bradu. Već sam zamišljao kako nas izbacuje sve na sred puta. Stigli smo kod T. na opšte olakšanje. Pustili smo ih napolje, delovalo je sve ok, bili su radoznali, nisu se plašili novog okruženja, delovalo je zanimljivo jer imali su i veliku terasu da gledaju malo svet. Otišli smo kući bez mačaka. Sutra, ili je to ipak bilo prekosutra, drug T. se javio da ne zna gde je Šuško - ceo dan nije bio viđen. U stvari, mislim da mi je prvo rekao da je pobegao, ali posle dodao da ga nije video. Ja sam bio na pauzi za ručak na poslu kad sam dobio poziv. Ceo svet je počeo da mi se raspada. Već sam zamišljao da hodam u krug po Žarkovu dozivajući ga, da dajem otkaz kako bi mogao full time da budem beskućnik na Žarkovu dok ga ne nađem. A Šuško, ako se izgubio, sudbina bi mogla biti strašna. Uzeo sam taksi, ali dok sam došao tamo, Šuško je već bio pronađen. Našao je neki štek iza šporeta u kuhinji i tu je spavao ceo dan. Zapravo obe mačke, za razliku od prvog dana, delovale su uplašeno: Jogi se krila ispod nekog ormana, i nije htela da izađe ni kad smo mi došli. Ubrzo je i Tamara stigla i uspeli smo nekako hranom i igračkama da ih izvedemo i opustimo, posle toga nije više bilo problema i usvojii su svoj privremeni dom. Najzad, došao je i dan kad je krečenje završeno. Setio sam se da poznajem jednog taksistu preko bivše koleginice. To je bila velika olakšica pošto posle svih šokova nisam imao snage za joše jednu nezivesnost. Pakovanje ovaj put prošlo ok, uprakos manjem otporu i restartu, mačke su bile u kavezima. Na kraju, posle pola sata, uz mirne mačke, koje kao da su kapirale da idemo nazad kući, stigli smo u stan u kom je i dalje bio nered. Sve je još bilo pokriveno ili spakovano, trebaće nam dani da sve vratimo na mesto. Šuško je otišao prvo u radnu sobu, začuđen, nije našao svoju fotelju, vratio se u dnevnu, počeo da obilazi svaki kutak stana i da reži. To je ono kad kažu da je mačkama ne samo jako bitno da imaju svoj prostor, nego i da se on ne menja drastično. Uzgred budi rečeno, hvala svim prijateljima ikada koji su nam izlazili u susret, name overprotective osobama, kojima je sve teško padalo i bilo stresno kad je reč mačkama, jer sve ovakve situacije su bile mnogo podnošljivije.   

 

%&*$#

Sećanje: Mudrost

U tom nekom periodu sam postao svesniji da je Šuško ostario. Već godinama se nismo redovno igrali već samo po prilici. Budio me je sve ređe ujutru da traži hranu. Kad bi servirao hranu nije jurio ko lud, postao je izbirljiv, nešto nije hteo da jede jer misli da ima bolje ili mu se ne sviđa jednostavno, a nekad opet nije hteo da jede na određenom mestu. Čak bi ponekad izbegavao šetnju kao iz nekog inata. Otvorio bi vrata pa bi ili šmugnuo i hodnik i popeo se na najviši sprat a ja bi ga zadihvan jurio do gore, a on bi šmuguo i onda pobegao na prizemlje, i tako u krug. Pošto sam mu stavljao povodac pre izlaska u hodnik, počeo je da se izmiče, da odlazi ispod stola. A opet, voleo je i dalje da se šeta, ponekad i po dva sata (jednom skoro tri sata). Odsustvo kinetičke energije je starost, i obrnuto. Može da se nazove i mudrost. Što bi se cimao na svaki zvuk kad zna nešto, on razume stvari, naučio je iskustvom, sve je provalio. I što bi bio povodljiv kada zna da može da dobije više kasnije ako odbije ono što se nudi sada. Nisam siguran, ali to je otprilike tako išlo.

%&*$#

Sećanje: Uoči smaka sveta

Februar 2020, tražim posao u inostranstvu, ali se u sebi osećam nemir ako treba i mačke da prenesem, što je nužno, nemoguće je otići bez mačaka. Ali možda prođe mesec ili više vremena dok budem tražio stan, i onda šta će mačke bez mene? Ko će šetati Šuleta i šta će misliti o svemu tome. Hoće li mu život postati nepodnošljivo dosadan, a izvesno je bar nešto dosadniji. I tako odem ja u Beč na razgovor a misli su se intenzivirale. A opet, mora se ići, sad ili nikad možda, već sam mator, posle može da bude samo teže. Delovalo je ok, osim što nije bilo sasvim ok na razgovoru, od celog šoka putovanja, nespavanja, stresa, itd. Setiću se da sam tad prvi put zapalio cigaretu posle 4 godine ili tako nešto. Tada je bila kulminacija takvih misli i one se nikad neće vratiti u tom intezitetu jer će se svet promeniti, za svega par nedelja.